Autopoiesa i manu propria kineziterapija.

Autopoiesa je pojam koji je u biologiju uveo čileanski znanstvenik Humberto Maturana i znači u doslovnom prevodu auto- samo; poiesis- stvaranje; samostvaranje.

Manu propria znači vlastoručno

Kineziterapija znači terapija pokretom

Po Maturaninom mišljenju sva živa bića su produkt autopoiese, dinamičke samoorganizacije ćelija, što znači da ona sama sebe ostvaruju i određuju svoje osobnosti i svojsva.Ta postavka se potvrđuje samoorganizirajućim dinamičkim procesima koji, počevši od živućih ćelija, preko molekula u konačnici tvore ljudsko tijelo i istovremeno dokazuje da su zajednički rad i međusobna popustljivost, a ne suparništvo, osnove svih životnih procesa.

U univerzumu našega uma se smjenjuju i sjedinjuju naša misaonost, samospoznaja, samoosjetilnost i samoosjećajnost. To su svojstva na koja možemo svjesno djelovati uranjajući svjesno u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi da bi svjesno spoznali sebe i svijet oko sebe.

Autopoiesa, samostvaranje je osnovni proces iz kojeg izrasta naša samosvijest, samospoznaja, naša osobnost i naš život.

Zahvaljujući procesu autopoiese među ćelijama našeg tijela mi se možemo nesmetano baviti našom svjesnom spoznajom i svjesno sudjelovati u ostvarivanju procesa 4- D samopoimanja.
Četvreodimenzionalno samopoimanje je stanje naše svijesti kojim možemo djelovati na ustrojavanje misaonih procesa, možemo usmjeravati emocije, ali nismo u stanju svjesno djelovati na autopoietičku organizaciju fizikalno- kemijskih procesa iz kojih se naše misli i osjećaji razvijaju. Mozak, ta tvornica naših misli, osjećaja i snova, djeluje po čudesnim zakonima vjerojatnosti i nepredvidljivosti, u kojoj se smjenjuju dokazljivi i nedokazljivi zakoni fizikalnog svijeta. No mi još uvijek neznamo na koji način mozak stvara naš um. Univerzum uma nastaje u procesima još neotkrivenih zakona koji vladaju u ćelijama našega mozga. Fizikalno- kemijskim procesima naše tijelo i naš mozak, dinamičkom samoorganizacijom, autopoiesom, djeluju umreženo i stvaraju sami sebi i nama uvjete da te fizikalno- kemijske procese pretvaramo u osjećaj, pokret, život.

Autopoiesa je proces proizašao iz uzajamne odgovornosti među ćelijama našega tijela. To je proces koji bi nam, svojim savršenim radom, trebao postati uzorom za svjesno sudjelovanje u procesima samorazumjevanja i samoodgovornosti.

Razumjevajući zakone autopoiese trebalo bi nam postati jasno da za opstanak u svijetu ne bi trebali slijediti zakone suparništva, koji vladaju u džungli. Dobivši u naslijeđe svijesnu spoznaju i samosvijest, džunglu smo odavno napustili i počeli graditi civilizaciju i postali sudionici biološke i kulturološke evolucije.

Moj konzept o samostvarajućem sredstvu samoizljećenja je izrastao na činjenici da je naše tijelo samostvarajući dinamički sustav. Manu propria kineziterapija je konzept proizašao iz moje želje da u čovjeku probudim samospoznaju, samoosjetilnost, samoosjećajnost i samoodgovornosti za njegovo zdravlje. Uvodeći ga u univerzum njegova uma želim mu pokazati da se autopoiesa i manu propria kineziterapija potvrđuju našim postojanjem u ovome svijetu.

Manu propria kineziterapija i dijalog

Da bih osmislila svoju ideju i novi konzept moram odmah na početku razjasniti važnost međusobnog razumjevanja. Hermeneutika nam objašnjava umijeće razumjevanja pročitanog teksta, ali slijedeći ideju hermeneutike, ja pokušavam u dijalogu s pacijentima ostvariti umijeće razumjevanja dijalogom.

"Korijeni riječi nam često pomažu naznačiti neki dublji smisao. U grčkoj riječi dialogos, logos znači ''riječ'', ili radije ''smisao riječi'', a dia- znači ''kroz'' (a ne znači ''dva''). Dialog može biti između bilo koliko ljudi, čak i jedna osoba može ući u dialog sama sa sobom ako je prisutan dialoški duh. Predočba koja nam se nameće je strujanje smisla koji protječe među nama i kroz nas. A taj zajednički smisao jest ''ljepilo'' ili ''cement'' što drži ljude i zajednice na okupu.
Usporedimo ovo s riječju rasprava (discussion) koja u engleskom jeziku ima isti korijen kao udaraljke (percussion) i udarac, potres (concussion). Rasprava je poput neke igre stolnog tenisa gdje ljudi međusobno napucavaju zamisli, i cilj igre je pobijediti ili zaraditi bodove za sebe.
No u dialogu nitko ne pokušava pobijediti. U dialogu se ne pokušava zaraditi bodove – ako se razotkrije bilo koja pogreška s bilo čije strane, svi su na dobitku. Ako bilo tko pobijedi, svi pobjeđuju. Tu ne igramo jedan protiv drugoga nego jedan s drugim."
(David Bohm, O dialogu)

Ponekada mi pri objašnjavanju ideje, metode i načina njenog izvođenja nedostaju riječi. Pričinja mi se da je naš jezik presiromašan za opisivanje osjetilno- osjećajnog u nama. Upravo zbog toga dolazi do nesporazuma, i tada mi se čini da se nalazim u kuli Babilonskoj i da nam je Bog uistinu izmješao jezike.

"Da smo dakle i ja i ti vješti i mudri prepirači, i da smo ispitali sva područja mišljenja, mogli bismo već od sada nadalje od šale iskušavati naše međusobne snage i - zametnuvši kao sofisti takav boj - jedan drugome govorom pobijati govor. Ali ovako, jer smo neznalice, htjet ćemo ponajprije ogledati naša mišljenja u njihovu međusobnu odnosu: što su zapravo i da li nam se međusobno slažu ili se nikako ne slažu... Kad je to tako, što ćemo drugo negoli mirno, kao ljudi koji imaju mnogo vremena, opet razmotriti - ne ljuteći se nego uistinu nas same istražujući - kakve su te pojave u nama?" kaže Platon u svojim dialozima i ja pokušavam mirno pronalaziti metfore kojima bih u univerzumu pacijentova uma budila misone, ideokinetičke slike.

"Temeljni model sveg sporazumijevanja jest dialog, razgovor. Kako je poznato, razgovor nije moguć ako jedan od partnera vjeruje da je u bezuvjetno nadmoćnoj poziciji nad drugim, recimo na taj način da tvrdi da posjeduje prethodno znanje o predrasudama u koje je drugi zapleten. On se time zatvara u vlastite predrasude. Dialoško sporazumijevanje u načelu je nemoguće ako se bilo koji od partnera u dialogu zbilja ne oslobađa za razgovor. Tako primjerice postoji slučaj kad netko u društvenom ophođenju igra ulogu psihologa ili psihoanalitičara i iskaze drugoga ne uzima ozbiljno u njegovu smislu, nego zahtijeva da ih prozre na psihoanalitički način. Partnerstvo na kojem počiva društveni život u takvu je slučaju razoreno." piše jedan od idejnih otaca Hermeneutike Hans-Georg Gadamer.

http://hermeneutika-dinaja.blogspot.com/

Osjećanje osjećaja

Einstein je usvojoj autobiografiji napisao da je u vremenu rada na teoriji relativiteta neprestano bio vođen "nečim" što nemože objasniti drugačije nego riječima, bezimeni osjećaj "nečega" što se u njemu nagomilavalo.
To "nešto" je uplitalo u njega uvijek novi osjećaj koji ga je nosio ka "nečem" opet novome, a to "nešto " ,za njega nepoznato, danas nazivamo "osjećanje osjećaja". Slijedeći njegove misli uranjam u to nešto bezimeno u sebi i pokušavam tom nećem bezimenom darovati ime, jer mi postaje jasno da izvan mene i moje svjesne spoznaje ne postoji ništa što bih mogla nazvati imenom osjećaj.
Jasno je da bez znanja o matematici i fizici Einstein ne bi bio u mogućnosti pretvoriti to "osjećanje osjećaja " u elegantnu teoriju koja je promjenila svijet.Sjedinjenjem misaonog i emocionalnog uma preobražavamo energiju misli u pravi istinski osjećaj, u umjetničko djelo ili znanstveni uzorak, u mudrost tijela ili umjeće pokreta.

Svatko od nas je u stanju spoznati razliku dobrog i lošeg osjećaja koji se u tijelu budi, ali mi u svakodnevnom životu ne razmišljamo o tijelu nego o sebi. Uvjereni da samo misaono spoznajemo situaciju ne obraćamo pažnju na protudjelovanja koja se u tim trenutcima događaju u tijelu. Mi tijelo jednostavno upotrebljavamo kao sredstvo uživanja ili odbijanja. Misaono se prisjećamo, a onda to nešto pretvaramo u misaonu sliku i onda to nešto i vidimo. Evo pokušajmo se sjetiti legende o sedam sestara koje su postale sažviježđe na nabu. Sedam Plejada plešu svoj vječni ples u zimskim noćima, a onda se u Ivanjskoj noći spuštaju na zemlju i kao vile Ladarice šire ljubav. Predivna priča koju pokušavam u sebi oživjeti, pokušavam barem u jednom jedinom treptaju oka postati jedna od tih svjetlosnih bića, pokušavam onom nećem do ovog trena nepoznatom u sebi darovati sliku, pohraniti je u galeriji pamćenja i vječno savućati u sjećanju.

Činjenica je da naše tijelo reagira na ono što mi mislimo, ali često nismo svjesni da tijelo bez obzira na našu misaonu notu osjeća i naše duševno stanje. Taj osjećaj se često objašnjava kao "ono" podsvjesno u nama. Kada tijelom počnemo osjećati tijelo, osjećanje osjećaja postaje svjesno i prisutno u nama. Postaje nam jasno da postoji netko u očima njegovim,netko nevidljiv očima našim. Tada osjećamo da je taj netko lepršav i zlatan, od ljepote satkan, čuvar naših snova, našeg života sjena, srca našeg sjeta.
Ako i nastaje iz arhetipova naših prijašnjih stanja, to novo stanje je istina trenutka u kojem ga spoznajemo.
To novo stanje postaje straža naših misli, straža koja tužne misli poput pčela roji, postaje vitez osjećaja naših, vitez koji sretne osjećaje kao leptiriće broji.
Ponekad takvom osjećaju dajemo misteriozna imena kao intuicija, instikt ili poimanje, ali rijetko pri tome obraćamo pažnju na govor tijela. Dijalog tijelo- mozak je uvijek prisutan u nama no da bi ga mogli koristiti trebali bi ga naučiti slušati.
Sredstvo za ostvarenje tog cilja je tijelo kojem smo vratili izgubljenu inteligenciju, a spoznaja se odvija u univerzumu našeg utjelovljenog uma.

"Osjećanje osjećaja" nije u nama i ne čeka na našu spoznaju, nego nastaje i traje misaonim procesom. Proces svjesne spoznaje "osjećanja osjećaja" nas ponekad vraća u prošlost ili osvješćuje u nama novi osjećaj kojeg možemo spoznati samo misleći o njemu. Često na vratima srca nevidljiv stojii šapuće o sreći o onome što osjećati nismo smijeli, ili možda nismo htjeli. Sokol našeg vida što duševnoj tami odoru skida i srcem hrani, ljubav našu brani.

"Osjećanje osjećaja" je jasnoća nečeg što u nama traje, nešto što stvarno postoji, nešto što u nama živi svojim životom, čemu se možemo direktno obratiti, to je proces koji se, zahvaljujući našem egoistčnom umu, odvija spoznajom samoosjetilnost i samoosjećajnosti i prelazi u samorazumjevanje tijela. Spoznavajući tijelo, u našoj glavi nastaju misaone slike o njemu, pa tada osjećamo da se to "nešto" nalazi u tijelu, da već posjeduje i uvijek iznova stvara svoj prostor.

U tom novo spoznatom prostoru je "osjećaj osjećaja" za nas, spoznatljiv i odredljiv. Sebi i tijelu za ljubav trebali bi te bezimene osjećaje misaono obuhvatiti, dodirnuti, slušati, kušati, udahnuti i istovremeno koristeći se zaboravljenim metaforama, izraslim iz materinjeg jezika, stvarati svoj emocionalni jezik.

Tek tada ćemo osjetiti koliko je naše osobne energije komprimirano u tome "nečemu" čemu nismo znali ime i koje nismo osjetili, vidjeli, čuli niti svjesno spoznavali.

Vještinom tumačenja sebe samoga sebi samome mi ulazimo u čudesni svijet istine o svom postojanju. Naše tijelo je onda stvarno cjelina koja je je više od zbroja njegovih djelova. Tada uistinu postajemo i dio cjeline iz koje smo izrasli, sjedinjujemo se sa svjetlosnom dimenzijom postojanja, postajemo svjetlost sama.

Misaona slika "osjećanja osjećaja" u tijelu

Ovo je slika o "osjećanju osjećaja" u tijelu i jedino je mogu opisati služeći se i ponavljajući riječ osjećaj.
Zamišljam da stojim, s malo rastavljenim stopalima, na vrhu svijeta. Oko mene su ljudi koji me promatraju. Osjećam da je moje tijelo puno više od materije koja ispunjava prostor u ovom djeliću vremena, ono je više od onoga što vide njihovi znatiželjni pogledi.
Promatram njih i njihove pokrete kao što promatram statue u alejama moga sna, a istovremeno ne gledajući sebe osjećam laganu savijenost mojih koljena, osjećam kako mišićima okovani kukovi učvršćuju zdjelicu i kralježnicu i opuštenost ruku koje vise na postojanom ramenom pojasu iznad kojeg savitljivi vrat omogućava glavi slobodan pokret. Glava lebdi, a vrtlog novonastalog osjećaja sljubljuje moje tijelo s energijom mog utjeljovnjenog uma.
Osjećam život u tijelu i znam da je to ono što znatiželjne oči mojih promatrača ne vide. "Osjećanje osjećaja" života u tijelu potiče nove misli. Njima slijedim zlatni rez u sebi, tražeći njegovu zadnju točku ulazim u prostor zdjelice i osjećam kako se iz jezgre jednog atoma oslobađa moja životna energija. To je točka u kojoj osjećam dinamiku moje unutarnje ravnoteže i sjedinjujem se s njom. Pokušavam podići desnu nogu. Tijelo se buni gubeći ravnotežu, gubi postojanost i podiže ruke koje počinju treperiti slično krilima ptice. Da ne bi palo ono, težeći koraku, ispruža podignutu nogu prema zemlji, okrećući se u pravcu pokreta noge. Osjećam kako se i točka težišta pomiče noseći tijelo sa sobom u korak. Oba stopala su na zemlji. Držanje tijela se ponovo učvršćuje. Osjećam postojanost zdjelice iz koje izrasta dinamička spirala na čijem vrhu osjećam misao koja me spaja sa univerzumom. Ruke se spuštaju ka tijelu. Glava slobodna u svom postojanju lebdi iznad ramena, a moje oči još uvijek promatraju ljude oko mene. Ostajem par trenutaka u tom položaju osjećajući osjećaj spokojstva u tijelu. Isti pokušaj s lijevom nogom. Korak za korakom i tijelom se polako širi novo osjećanje osjećaja. Ono je, sigurno u mojoj namjeri, prihvatilo titraje moga ritma. Ubrzavam tempo, tražim puteve s vrha svijeta prema dolje i vraćam se ponovo na vrh. Stojim, pružam ruke prema nebu, skidam zvjezde i vraćam ih. Ponovo korak, ovaj put u prazno, osjećam protudjelovanje skočnog zgloba u obrambenim pokretima njegovih ustrojstava. Taj spontani pokret me održava na nogama, ali se istovremeno proširio i cijelim tijelom.

"Osjećam osjećaj" napetosti u mišićima i to osjećanje se širi tijelom. Ono ostaje uspravno. Postajem sigurnija, jer znam da moje tijelo misli sa mnom. Koračam dalje, i osjećam kako tijelo udisajem uzima i izdisajem daje univerzumu energiju. Mišići se opuštaju. To je novo "osjećanje osjećaja" kojim spoznajem njihovu prirodnu tenziju. Zaustavljam se stavljajući stopala jedno pored drugoga pri čemu smanjujem podlogu na kojoj stojim. Osjećam vibriranje u mišićima. Zatvaram oči i gubim kontak sa prostorom oko mene i osjećam osjećaj pri gubitku unutarnje i vanjske ravnoteže.

Obuzima me osjećaj straha od novonastalog prostora u meni. Spuštam se na koljena, oči su još uvijek zatvorene, glava lebdi iznad tijela, ruke se skupljaju na prsima. Smanjivši visinu i širinu tijela smanjila sam i silu teže na njega. U tom položaju se ja i tijelo osjećamo sigurnije. Zatvorivši oči izgubila sam kontakt sa svijetom oko mene, izgubila sam osjećaj za vanjski ,ali dobila bolji osjećaj za moj unutarnji prostor. Tijelo me svojom postojanošću smiruje i budi novo "osjećanje osjećaja" u meni. Ponovo se uspravljam zatvorenih očiju. Čini mi se kao da je tijelo izgubilo težinu. Sila teže ga je prihvatila u svoje okrilje, sljubila se sa životnom energijom i one su zajedno zaoblile prostor svojim skladnim titrajima. Pričinja mi se da sam se da sam uistinu postala jeda od plejada i da lebdim beskrajem u čudesnoj svjetlosnoj dimenziji istinskog postojanja, i da osjećam moć sadašnjeg trenutka.

Kao da sam se našla na Kairusovoj vagi, moja unutarnja dinamička ravnoteža se sljubila s vanjskom, u nivrzumu misaono, osjetilno osjećajnog u meni vlada sklad vječna harmonija. Ja u središtu mog tijela, tog skladnog prostora, osjećam ugodu postojanja u njemu i ljepotu postojanja njime.

Otvaram oči, podižem ruke prema nebu i zamišljam nebeske vrance koji me u čarobnoj kočiji beskrajem nose. Jezde nebeski vranci vjetrom nošeni, osjećam vjetar oko sebe, vjetar kojem se predajem. Koračam niz vjetar, osjećam lakoću gibanja, vraćam se uz vjetar, osjećam otpor u mišićima koji stabiliziraju zglobove.

Ja i moje tijelo, viđeni očima sokola moga vida postajemo nedjeljiva cjelina, sklad postojanja, središte svijeta u kojem živimo.