Nebo je otvorilo oči, zaiskrili su dragulji beskrajnim bezvremenom anđeoskog sjaja, svaki treptaj mi šapuće o sreći, daruje duši mojoj tajnovito znamenje, blještavo drago kamenje, tišinu tišinom ogrnutu, treperavu svjetlost ozrcaljenu u života svijeći. Svaki treptaj svjedok je životnoga sjaja, anđeoski odsjaj tijelo u zagrljaj prima, tka lakoću neminovnog kraja, a u duši se širi vječna osjećajna plima. Srce osjeća da je ta anđeoska poruka duši važna, da treptaji unutarnjeg neba nisu znamenja lažna, da unutarnje sunce anđeoskim porukama daruje znamenja duši važna, da se svijest da podsvjesti našom cijeli život igra skrivača i da ljubav anđeoskim zagrljajem oslobađa dušu od tugaljivog plača. Zrcalim se u nebeskoj vodi, kapljica sam u vremenskoj rijeci, anđeoski zagrljaj mojoj duši godi jer zagrljajem tim postajem svjetlost na svemirskom dlanu, svjesna da me anđeosko biće nikada neće ostaviti samu. Anđeoska poruka satkana od svjetlosne pjesme vječnu istinu mi zbori, kao svjetlosna rijeka mojim tijelom teče i svjetlosnu muziku u mojoj duši tvori. Na svilenom tragu duše moje stihovi se slažu, satkani od anđeoskog tkiva i poruka svijestim istinitost tog znamenja na vagi sretnog trenutka važu. Niže se niska blještećih bisera ljubavnoga lanca koji tuge kida, postaje znamenje moga unutarnjeg vida, svjedok nevidljivog anđeoskog cjelova koji ljepotu ostavlja ogrnutu treperavim velom duševnoga zdravlja. Sretan trenutak, sreća iznjedrena iz tkiva unutarnjeg neba, svjetlosni znakovi koji tugu brišu, i anđeoskim slovima odu sreći pišu.
Na vratima uma
Razina djelovanja iza vrata uma, uzvišenost duše na nivo obrazovanja, treptaj oka čudesnog vrača koji se zrcali u očima našeg unutarnjeg promatrača. Ujednjenje naučenog i originalnost razuma, iskrenje znatiželje i čuđenja, bljesak spoznaje, čini rađanje ideja, pali tajnovite zvjezde na platonovom nebu. Čovjek u čovjeku, razum u čovjeku kroči stazom ka savršenstvu, pričinja mu se da iz trenutka u trenutak djeluje bolje i bolje, pročitano, naučeno, zapamćeno pretvara u dijelo i time dokazuje napisanu riječ. A onda se čovjek u čovjeku, tajnoviti unutarnji promatrač zaustavi u sretnom trenutku dvoumljenja i upita se:
Gdje se krije savršenstvo? Što je savršenstvo? Postoji li nešto bolje od savršenstva?
Tek divljenje srodnih duša nadmašuje cilj sakriven u iluziji puta kojim znatiželjna duša neumorno kroči, ali lažnim divljenjem se može zataškati divljina neobrazovanog uma, divljenjem mu se daruje vjetar u jedra naznanja, šalje ga se kao nespremnog morepolovca na pućinu beskrajnog oceana samsare.
Neznalice, oni koji se ne usude priznat da nešto neznaju djeluju savršeno na savršenoj simulaciji života. Simulacija, lažni sjaj u zagrljaju znanja, simulanti svoj život stimuliraju nevažnim, nepotrebnim, neznačajnim činjenicama i upecani, ulovljeni, koprcavi i ograničeni u svome neznanju, lažljivcima i licemjerima stimulirani da savršeno i dalje simuliraju istinitost svog postojanja u zagrljaju neznanja. Simulacija savršenosti, simulacija nečega što uistinu nikad ne postoji, lažnost duše se krije iza lažnog bljeska u kojem se guši unutarnji jad.
Harmonija, simetrija i asimetrija, zlaćana spirala u vrtnji svemirskog vretena, zakon u izrastanju, pravilo u djelovanju koje nam šapuće da je samo vječna težnja, vječni put ka nedohvatnom savršenstvu djelovanja. Savršenstvo današnjice, dinamička spirala bez početka i kraja, uranjanje u dubine svijesti, u karantenu za izlječenje od lažnog divljenja, za prerastanje iz želje za savršenosti u znatiželju, žudnju i čuđenje. Karantena svijesti je sretan treutak samospoznaje, trenutak samosvijesti u kojem padaju sve maske, treptaj oka u kojem razotkrivamo ugao podsvijesti u kojem se skrio onaj mali lažni samoljubljivi ego. U tom mrtvom kutu unutarnjeg svemira, u crnoj proždrljivoj crnoj rupi malog univerzuma, tu ne postoje oči, nema ušiju, više ne trepere zrake unutarnjeg sunca, nestaju mirisi, gube se svi novodolazeći poticaji i nestaju u bezdanu neznanja.
Sretan trenutak, ovo čudesno i nikada dovoljno objašnjeno "sada", čudesan treptaj oka unutarnjeg promatrača, to je karantena u pred vratima uma, čistilište pred unutarnjim rajem, svjetlosni zagrljaj zdravog razuma.
Ideja nazvana "Manu propria kineziterapija" se rodila u meni još u vremenu dok sam učila anatomiju i kineziologiju. Tada sam spoznala da anatomski preparati, koje sam tada držala u rukama i slijedeći kineziloške zakone učila tijek pokreta, nemaju ni ritam niti dinamiku pokreta, načela vremena i prostora u kojima trajemo. Kasnije sam počela intenzivno razmišljati o našim svakodnevnim pokretima i shvatila da su oni ostali siročad u beskrajnom oceanu mogućnosti koje nam se nude na sajmu zdravlja. Počela sam razmišljati o obliku tretmana kojim bih pacijenta uistinu uvela u proces samoizlječenja i pri tome mu pokazala kako svjesnom spoznajom svakodnevnih pokreta i vježbanjem samopoimanja i samomobilizacije ne gubi dragocjeno vrijeme, kao što mu se često čini vježbajući pokrete koji mu u svakodnevnom životu nisu neophodni. Da bih sebi olakšala pretvaranje ideje, koja je godinama iskrila u mojoj glavi, u djelo počela sam zapisivati reakcije pacijenata na moje pokušaje da ih uvedem u univerzum umnoga u njima, u novi svijet svijesti o tijelu i pokretu. Tom napisanom sam dala radni naziv "Manu propria kineziterapija". Pacijenti su se mijenjali, dijagnoze njihovih poteškoća su me usmjeravale u otkrivanju slijepih točaka njihova utjelovljenog uma. Pored rada mojih ruku, dijalozi s pacijentima su postajali jedan od bitnih čimbenika metode koju sam razrađivala. Moja "Manu propria kineziterapija" je preživjela porođajne muke, još uvijek je u povojima, ali sa svakim novim pacijentom izrasta moju metodu.
Balada o rukama
Pokušat ću pišući baladu o pokretima ruku ispričati priču o poslu kojim se bavim, ali to je u isto vrijeme i balada o vašim rukama u pokretu.
Osnova za obavljanje mog, Tvog, Vašeg dnevnog posla su ruke.
Promatram ih i vidim na njima svoje misli, prepoznajem namjere. Ruke su pametne i vrijedne, stišću se u šaku i šire u lepezu, a mogu se sklopiti u molitvu i poniznost duše, one vole, ali te iste ruke su u stanju milovati i udariti, graditi i rušiti, grliti i daviti.
Što će učiniti moje ruke odlučuje moj um. Umijeće njihovih pokreta izvire iz mojih misli i ja tek u dijalogu s njima postajem umjetnik ili nespretnjaković, virtuoz ili vječni gubitnik, neuspjeli svirač na strunama života ili sanjar posla koji obavljam. Na njihovim dlanovima ostaju sjećanja na ugodne i neugodne susrete, one pamte vatru i led, nježnost svile i hladnoću metala, zaobljenost jabuke i oštricu noža.
Jutros dok sam još ležala u krevetu, moje ruke su se probudile prve tražeći put u novi dan. Isključile su budilicu, uključile radio, otvorile slavinu za vodu, tubu zubne paste, nanijele kremu na moje lice i napravile prvu jutarnju kavu.
I vaše ruke svladavaju sve te pokrete majstorski, nesvjesno vršeći vrlo složene sklopove pokreta.
Nijema igra naših ruku je dio našeg života, tako da uopće nismo svjesni naše ovisnosti o njima. Primjećujemo ih, dok ih peremo, kad režemo nokte ili kada se počnu javljati staračke mrlje na njima.
Vječna igra napinjanja i opuštanja mišićnog svoda dlana, postajanja i nestajanja svoda kugle koju svojim pokretima oblikuju mišići dlana i prstiju je jedan od savršenijih rezultata naše evolucije. Uvjet za jasnu i preciznu pokretljivost prstiju je postojanost dlana. Snaga za pokret prstiju ne smije dolaziti iz njih samih, nego iz središta dlana.
Prisjećam se ugodnog iznenađanja koje sam doživjela kada sam prvi put sjela na zubarsku stolicu mog sadašnjeg stomatologa. Sjedila sam otvorenih usta i bojala se nadolazećih bolova. Sjećanje na nespretne ruke mog školskog zubara u meni još uvijek izaziva neugodu. Poslije svakog posjeta školskoj zubnoj ambulanti me je, pored zuba, bolila i cijela donja čeljust, čeljusne zglobove sam jedva mogla pokretati sjećajući se težine njegovih ruku u mojim ustima.
Zatvorenih očiju sam očekivala istu torturu, a posjet zubaru je bio nužan. Odjednom sam osjetila djelovanje injekcije koja umrtvljuje sve druge osjećaje, a da pri tome nisam osjetila kada je ubod obavljen. Otvorih oči, čovjek u bjelom odjelu je sjedio pored mene, njegovo tijelo nagnuto nad moje lice i ja vidjeh njegov stabilizirani rameni pojas i njegove ruke stabilizirane u ramenim zglobovima. On je smješeći se već borao po mom bolnom zubu, a ja nisam osjećala pritisak njegovih prstiju, niti težinu njegove šake na mojoj doljnjoj čeljusti.
Stabilizirajući svoje tijelo sjedeći pravilno na svojoj stolici, on je bez upotrebe snage borao, stavljao plombu, polirao zub, skidao zubni kamenac. Njegove šake su lebdjele ispred mojih usta ne dotaknuvši ih. Jedino što sam osjećala u ustima su bili neminovni instrumenti kojima se služio.
Kao što to čini moj stomatolog, tako i ja pri radu s pacijentima nesmijem dozvoliti da oni osjete težinu mojih ruku na svom tijelu. Moj posao je uistinu ples mojih ruku po mišićima i zglobovima. Kada postavim šake na pacijentova leđa, moj savitljivi i gipki dlanovi postaju uistinu svod kugle, vršci mojih prstiju pamte ukočenost njegovih mišića, osjećaju opuštanje ili njihovo napinjanje pri tretmanu koji provodim. Moji dlanovi mi govore o nepokretnosti zglobova između glave i prvih vratnih kralježaka, kada glava pacijenta leži na njima. Moje ruke u dijalogu sa pacijentovim tijelom otkrivaju često puno više nego što sam ja, pri razgovoru s njima, u stanju spoznati. Istovremeno one otkrivaju i pacijentu slijepe točke njegove svijesti o tijelu, mjesta koja do tog trena nije svjesno spoznavao.
O ideji "Manu propria kineziterapija"
manu propria (lat., kratica m. p.) -- „vlastitom rukom", vlastoručno, svojeručno.
kineziterapija- terapija pokretomVeć su u antici križobolja i bolesti kralježnice bile obrađivane ručnim zahvatima i različitim oblicima masaža. Hippokrat je pored traumatskih luksacija zglobova obrađivao i bolna pomaknuća i ukočenja u zglobovima kralježnice. U srednjem vijeku su samouki ranarnici išli od sela do sela i vlastoručno liječili bolesti uzrokovane pomaknućima i ukočenjima zglobova.
Danas poznata i razvijena manulna medicina je djelatnost koja se bavi spriječavanjem, otkrivanjem i otklanjanjem narušenosti međusobnih odnosa struktura i funkcija pokretačkog sustava metodama mobilizacije, manipulacije i masaže. Manualna medicina temelji svoje postupke i tehnike na analizi pravilnog držanja tijela, aktivne i pasivne pokretljivosti zglobova, mišićne aktivnosti, navika našeg ustroja za pokretanje i analizi bolnih stanja.
Kineziterapija je grana fizikalne medicine koja, zavisno o predhodno postavljenoj dijagnozi, istražuje i razvija za svaki problem posebno uvjetovan i programiran pokret u liječenju i ozdravljenju pojedinih bolesti, ozljeda i deformiteta tijela i sustava za pokretanje. Osnovne zakonitosti kineziterapije su proizašle iz kineziologije, biokinematike i neurofiziologije koje proučavaju i analiziraju geometriju tijela i pokreta te funkcionalnost ljudskog gibanja. Za razliku od ostalih metoda fizikalne medicine, u kineziterapiji je vrlo važno svjesno i aktivno sudjelovanje bolesnika jer samo motiviran i za suradnju raspoložen pacijent može usvojiti vježbe i trajno ih provoditi u cilju potpunog ozdravljenja ili poboljšanja narušenog zdravstvenog stanja.
Iako se obavezno pri tretmanu pacijenata služim metodama manuelne terapije, 3- D mobilizacijom ja u mom konzeptu "Manu propria kineziterapija"danas razrađujem univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u nama, nastojim proprioceptivnim treningom osmisliti i trenirati naše šesto čulo, probuditi uspavane senzore duboke osjetilnosti i pokušavam osmisliti prostor- vrijeme, tu četvrtu dimenziju našeg postojanja. Osnovno pitanje koje, poslije upoznavanja, rukovanja i spoznate dijagnoze koja ga je dovela k meni, pacijentu postavljam je: "Koliko dimenzija osjećate u tijelu pri izvođenju svakodnevnih pokreta?"
"Meni su poznate samo tri dimenzije, ali njih povezujem sa prostorom."
To je odgovor koji mi dokazuje da pacijent nema osjećaj o posjedovanju šestog čula niti spoznaje
prostor- vrijeme kao dimenziju svog postojanja. Tada mi postaje jasno da pacijent ne osjeća spiralnu dinamiku svojih pokreta, da iako je njegovo tijelo izraslo po zakonu zlatnoga reza ne može slijediti nastajanje zlaćane spirale u sebi. Bez tog saznanja pacijent ne može svjesno spoznati trodimenzionalnost svojih pokreta i zbog toga nemože osjetiti njihov ritam, vrijeme njihova trajanja.
http://zlatni-rez.blogspot.com/
Svakodnevni pokret je, po mom mišljenju, najbolji medij za spoznaju te, duboko u nama, zatomljene dimenzije našeg utjelovljenog uma.
"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, i ja sam u sebi nosim čitav svijet",
reče Montaigne, prije nego li je filozofskom misli zavladao Deskartesov dualizam i odvojio čovjekovu dušu, univerzum umno- osjetilno- osjećajnog u njemu od njegova tijela. Montaigne je, vjerujući u čudesno prostranstvo svoga uma, prikazao čovjeka upravo onako kako ga mi sami danas ponovo pokušavamo spoznati. Za tu je novonastajuću sliku čovjeka presudan onaj "djelić" njegova tijela koji nazivamo mozak. Otkrivajući sve više složenost rada mozga, njegovu svrhovitu umreženost stičemo nova saznanja i polako spoznajemo Deskartesovu i svoju stoljetnu zabludu.
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/
Čovjeku, koji još uvijek živi u zabludi, nametnutog mu, dualizma, traži pomoć od kineziterapeuta nesudjelujući svjesno u procesu svog ozdravljenja. Izgubivši povjerenje u svoje tijelo, on ne uspostavlja više svjesnu vezu s onim dijelom u kojem su se pojavili bolovi i vjeruje da mu čini dobro kada ga mirovanjem oslobađa od bolnih pokreta. Tom čovjeku, koji se u svojoj patnji odvojio od svoga tijela, koji je zaboravio sanjati život, želim ponuditi trenutke u kojima će spoznavajući tragove svojih pokreta osjetiti lakoću kretanja i služiti se njome u svakodnevici.
Pišući ove retke ja se služim očima tijela, duše i materije i pokušavam osmisliti čudesni prostor našega stvarnog postojanja, koji nazivam vječno trojstvo svakodnevice. Moj um, misaonom slikom, pretvara moj mozak u tvornicu snova iz koje ona, u istinskom trenutku spoznaje, postaje moj najdragocjeniji prostor, moja željena stvarnost. Pred mojim unutarnjim očima se otvara beskraj umnoga u meni, moj utjelovljeni um postaje uistinu univezum pun ideja koje blješte kao zvijezde na noćnom nebu, sjedinjuju se sa sunčanom svjetlosti i ja uistinu osjećam multidimenzionalnost postojanja u svjesno spoznatom trenutku postojanja.
Moj san o
umjeću svakodnevnog pokreta je izrastao iz raščlambe njegova djelovanja kod svakodnevnih aktivnosti, njegova otiska u vremenu i prostoru te, što je najvažnije, njegove veze između tijela i duše, i veze sa svijetom koji me okružuje. Budeći u sebi svijest o tijelu i pokretu, počela sam i pokret i tijelo "drugačije" osjećati i tako sam spoznala da je to put koji uklanja predrasude i povezuje dušu i tijelo u cjelovitost mog postojanja.
U fizioterapiji je, u posljednjih tridestak godina, došlo do nagomilavanja tehnika pomoću kojih se tretiraju pacijenti s različitim povijestima bolesti. Ponuda tečajeva gimnastike i tjelovježbi sve je brojnija i šarolikija. Čovjek je socijalno biće ovisno o društvu u kojem živi, i želeći pripadati grupi, dobrovoljno odlazi na grupne terapije i uči pokret vođen tuđim ritmom, oponašajući tuđe pokrete i držanja. Čovjek zna da je prilagođavanje općeprihvaćenom najbolji način preživljavanja u društvu. Potirući svoja i, bez svjesnog razmišljanja i istinskog razumjevanja, usvajajući opća mišljenja, koja ih drže na okupu, ljudi se povode za vođom grupe koji diktira pokret. Kada sve to završi, prepušten svom tijelu i osobnom ritmu, čovjek nažalost brzo zaboravlja površno naučeno i u svakodnevici se ponovno nesvjesno vraća starim navikama.
Moja filozofija pokreta
Teško je čovjeku koji živi u trodimenzionalnom svijetu ispričati priču koja se događa u četverodimenzionalnoj stvarnosti duše. Kako mu objasniti da je Merkur, bog trgovine zavladao materijom i protjerao mudrost sa ovoga svijeta, kako mu reći da je mudrost skrivena u vječnom svijetlu univerzuma, progovorila prve riječi i tako spašavajući mu život stvorila ime jalda boath, djete dođi ovamo. Fenomenologija umnoga u nama je izrasla iz učenja o duši materije i slijedeći novorođene sanjare ja njome prodirem u iskustva svijesti, zaustavljam se na granici svijesnog i nesvjesnog, dotićem ono još nespoznato i mom umu otvaram beskrajnu perspektivu u kojoj stvarnost dobiva iz dana u dan nove nijanse i tonove.
Vidim svjetlsonu muziku vječnog treprenja tkiva univerzuma i čujem sklad boja koje izrastaju iz prelamanja svjetlosnih zraka u mom unutarnjem svemiru.
To je znanost koja se zadnjih godina proširila i kao dobroćudan virus zarazila na tisuće umova, postala bujica koju će biti teško zaustaviti. Ona nam otvara vrata naše podsvjesti iza kojih se kriju sve nespoznate pojavnosti u našim tijelima.
Nad tim skrivenim vratima bdije "luda", onaj obrazovani mudrac našeg utjelovljenog uma, mudrac kojeg smo pripitomili, kojem smo svojim prilgođavanjem svijetu oduzeli osobnost. Ponekada mi se čini da postajemo sve sličniji Kafki i njegovom nepodnošenju života.
U jednom pismu prijatelju Brodu Kafka priča što mu se dogodilo:
"Kad sam jednog drugog dana nakon kratkoga popodnevnoga sna otvorio oči...čuo sam svoju majku kako prirodnim glasom pita sa balkona: "Što radite?" Neka je žena odgovorila iz vrta: Pijem kavu u vrtu." Tada sam se začudio sigurnosti kojom ljudi umiju podnositi život."
Kafka se nije smijao, nije se niti nasmješio, Kafka se nikada nije smijao on se samo čudio, on je sve svoje osjećaje oblačio u čuđenja vrijedne misli.
A mi se smješimo i njegovim mislima, zamišljamo situaciju, u glavi nam se rađa ideokinetička slika groteskne situacije jer s balkona se dobro vidi što žena u vrtu radi. Kakav je to smijeh u nama? Možda je to doista Zarathustrin smijeh:
"Vi, odvažni oko mene! Vi tražioci, istraživači i svi koji ste podmuklim jedrima brodili neistraženim morima! Vi što se radujete zagonetkama!
Savjetujte me kako da riješim zagonetku što sam je tada ugledao, protumačite mi prikazu najusamljenijeg!
Jer to je bila prikaza i predviđanje: - što sam tada vidio u slici i prispodobi! Tko je taj, tko ima jednom još doći?
Tko je taj pastir, što mu se zmija uvukla u grlo? Tko je taj čovjek, kojem će se tako sve najteže, najcrnje uvući u grlo?
A pastir je zagrizao, kao što ga je to bio savjetovao moj uzvik; dobro zagrizao! I tada daleko ispljuju glavu zmije – i skoči na noge. –
Nije bio više ni pastir ni čovjek – bio je potpuno promijenjen, ozaren, i smijao se! Još se nikad na zemlji nije čovjek smijao poput njega!
O, braćo moja, čuo sam smijeh koji nije bio smijeh čovjeka – i sad me proždire žeđ i muči čežnja koja se nikad neće smiriti.
Čežnja me moja za tim smijehom proždire: o kako mogu podnijeti da još živim! A kako bih mogao podnijeti da sada umrem!"
(Fridrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra )
ili su neki od nas doista izgubili povjerenje u samoga sebe, pa nevjeruju više ni u ono što svojim očima vide. Takvi ljudi me podsjećaju na "Idiota".
"Uvijek se bojim da svojim smiješnim držanjem ne kompromitiram misao i glavnu ideju. Ne znam činiti prave geste. Uvijek činim suprotne geste, a to izaziva smijeh i ponizuje ideju. Nemam ni osjećaja za mjeru, a to je ono glavno; to je čak ono najvažnije… Znam da je najbolje da sjedim i šutim. Kad se uzjogunim i ušutim, djelujem čak vrlo mudro, a uz to još i razmišljam. Ali sad je bolje da govorim. Progovorio sam zato što me vi tako lijepo gledate; baš vam je divno lice! (…) Ne treba nas zabrinjavati ni pomisao da smo smiješni, nije li tako? Jer, to je istina, smiješni smo, lakoumni, imamo loše navike, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne shvaćamo, ama, svi smo mi takvi, i vi, i ja, i oni! Valjda se ne vrijeđate što vam tako u lice govorim da ste smiješni? A ako je tako, zar niste onda dobra građa? Znate, po mom mišljenju, katkad je čak i dobro biti smiješan, pa i bolje je: ljudi lakše mogu oprostiti jedan drugome, lakše se i pomire; ne može se ipak odjednom sve shvatiti, ne može se početi odmah od savršenstva! Da bismo postigli savršenstvo, treba najprije mnogo toga ne shvaćati! A ako prebrzo shvatimo, možda i nećemo dobro sve shvatiti."
(F.M. Dostojevski, Idiot)
Terapija smjehom je pokušaj da, u trenutcima opuštanja, radosti i unutarnjeg zadovoljstva, isključimo racionalno u nama i probudimo "ludu" u sebi. To nije ispad, ne znači potpuni poraz našeg "ja", nego samo njegovo vremensko isključivanje. Svatko se može smijati, potreban je samo skok u ono nerazložno u sebi. Doživjeti ono veselo ništa, u sebi, znači ostvarenje gigantske slobode duha. Tada u jednom djeliću vremena, doživimo trenutak odvajanja duše od tijela, trenutak vječnosti u konačnosti tijela. Smijmo se ljudi, smijeh je znak da živimo ovaj čudesni život, smijeh je obaveza da taj život stvarno bude i slobodan.
Moj alat su moje ruke.
Manu propria kineziterapija je moja ideja o kineziterapiji u kojoj kineziterapeut služeći se svojim teoretskim znanjem i svojim radnim iskustvom svoje ruke pretvara u Roentgen aparat, compjuter tomogram, svoju energiju u magnestku rezonacu ili ultrazvuk i svojeručno pronalazi, dijagnosticira i obrađuje funkcionalne promjene pacijentovog sustava za pokretanje, da bi na zaslonu njegova uma u njemu osvjestio i osmislio četverodimenizionalno samopoimanje i kasnije ga usmjerio u četverodimenzionalu samomobilizaciju.
Manu propria kineziterapija je oblik tretmana kojim ja pokušavam pacijentu pomoći u osamostaljivanju i pronalaženju smisla u često uopće svjesno ne spoznatim svakodnevnim pokretima. Dok vršcima prstiju dodirujem pcijentov vrat ja ga upučujem kako može manu propria pokretom to sam učiniti. Pričam mu bajku u koju, ako želi možei povjerovati.
"Probajte sami vršcima svojih prstiju krenuti od svog tjemena vratnom kralježnicom do početka prsnog koša. To je sedam kralježaka, sedam patuljaka koji neumorno rade da bi vaša glava, nazovimo je Snjeguljica, mogla dinamično ali spokojno balansirati iznad njih. Svaki kralježak je dio za sebe, svaki kralježek osim prvog, kojeg nazivamo Atlas, se zahvaljujući mišićima koji na njemu završavaju može pokretati samostalno, ali oni su ipak cjelina koju nazivamo vrat.Sjednite na stolicu, podignite zdjelicu na sjedne kosti, vaš prsni koš se makinalno postavlja u pravilan položaj i stabilizira rameni pojas. Podignite ruke mišićima iz ramenog zgloba. Stavite svoje palce pod bradu a ostalim prstima dodirujte vratne kralješke dok lagano pokrećete glavu naprijed, natrag, dok ju naginjete prema lijevom ili desnom ramenu. Pridržavajući tako glavu pozovite je na zaokrete u desnu i lijevu stranu. Poželite u tom trenu vidjeti što se krije iza vaših leđa. Vršci prstiju će vam odavati napetost malenih mišića vašega vrata, otkrivati nepokretnost pojedinih zglobova. Na mjestima gdje osjetite napetost ili bol u mišiću pojačajte pritisak prstiju i nastavite dalje pokretati glavu. Pronađite svoj osobni ritam, odplešite glavom neki vama dragi virtualni ples, dozvolite joj da uistinu postane Snjeguljica koja se pokreće po malenoj kućici na rubu šume. Prsti, kralješci i glava, dva pokreta lijevo, jedan desno, zagrljaj vaših prstiju i kralježaka pretvaraju pokrete glave uistinu u lebdenje nad vratom. Pod vršcima vaših prstiju će se mišići početi opuštati i vi ćete to početi spoznavati kroz sve veče pokrete glave. Ako imate problema s virtualnim doživljajem plesa, tada se prisjetite scene iz filma o Snjeguljici i sedam patuljaka, kada Patuljci odlaze na posao. Jedan za drugim svi istim korakom i istim ritmom oni jutrom odlaze i sutonima se pjevajući vraćaju kući.Vršci vaših prstiju će vam ispričati priču o pokretima glave i vaših sedam kralježaka. Kralješci se jutrom bude i poredani jedan iznad drugoga nose glavu u novi radni dan. Glava se budi s njima i prihvaćajući ritam njihovih pokreta, prepoznavajući titraje u mišićima vrata, lebdi iznad njih kao anđeo čuvar koji pali svjetla na vašem putu kroz svakodnevicu. Pognuta glava je teška za ova mala bića koja je cijeli život nose na sebi, šapnut će vam vršci vaših prstiju osjećajući sve veću napetost u mišićima. Tada podignite tjeme spuštajući bradu na palce. Vaš mali prst, koji se nalazi uz samo tjeme, će osjetiti kako se u tom djelu vrata opuštaju mišići, a vršci ostalih prstiju će vam signalizirati rastezanje vrata. Ponovite par puta taj pokret i pamtite osjećaj u vratu i na vršcima prstiju.Zapamtite tu priču i ona će vam pomoći u trencima kada vam se na poslu iznenada ukoči vrat ili kada se probudite sa glavoboljom."
Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima pa i pokreti ruku kineziterapeuta polaze iz njegovog teoretskog znanja, njegovog iskustva i njegovih sjećanja na slične probleme i poteškoće kod bivših pacijenata.
Terapeut od prvog trenutka obrade mora osjetiti i spoznati svaku i najmanju promjenu u ustroju pacijentovog tijela i da bi mogao dosljedno djelovati.
Cilj pregleda koji obavlja kineziterapeut je u otkrivanju bolom pogođenih struktura pacijentovog sustava za pokretanje, u ocjeni aktualnosti njihove podraženosti i u spoznaji razlike između osnovnog uzroka boli i mjesta na kojem se ona pokazje.
Manu propria kineziterapija, sa metodama koje još uvijek razrađujem, je put ka oslobađanju pacijenta od akutnih bolova i uspostavljanju fiziološke ravnoteže između zglobova, mišića, živčanih struktura i pacijentove svjesne spoznaje svega toga. Na samom početku obrade m. p. kineziterapeut se služi mobilizirajućim tehnikama i od prvog trenutka motivira pacijenta da svijesno sudjeluje u tretmanu po principu dinamičke samoorganizacije pokreta.
Po tom principu su, svjesna spoznaja, mozak i leđna moždina, mišići i zglobovi, informacija i odgovor na nju, podsustavi koji se samostalno organiziraju koristeći vlastiti ritam i dinamiku pokreta i oblikuju kuglu univerzuma umnoga u čovjeku.
Trenutak uspjeha terapije je onaj u kojem se sjedine misli koje upravljaju ruke kineziterapeuta s mislima i osjećajima pacijenta. Kada kineziterapeut i pacijent uspiju sjediniti dinamiku i ritam u trajan proces, onda iz tog procesa nastaje četvreodimenzionalna samomobilizacija pacijenta.
Bog sretnog trenutaka, Kairos nam nudi samo pri svom dolasku mogućnost da dodirnemo pramen njegove kose. Ako propustimo taj trenutak, propustili smo i spoznaju vremena kao važne dimenzije našeg postojanja. Kineziterapeut bi trebao pacijentu znati objasniti i približiti upravo tu spoznaju, jer spoznajom tog trenutka on je pacijentu otvorio vrata vremena iza kojih stoji put ka 4- D samospoznaji i izvođenju 4- D samomobilizacije tijela i sustava za pokretanje.
Izraz Manu propria- vlastoručno, u mojoj ideji o metodi u kineziterapiji ima dvostruko značenje. Manu propria je za rad kineziterapeuta nešto samo po sebi razumljivo, ali izraz "manu propria" je za pacijenta, koji dođe u terapiju, novo saznanje o kineziterapiji u koje ga ja pokušavam uvesti. Manu propria kineziterapija je nešto kao "Einsteinov san" o teoriji koja bi sjedinila kvantnu teoriju s teorijom relaviteta. Ja pokušavam pacijenta provesti kroz mikrosvijet njegovog postojanja i uvesti ga u metasvijet, svijet njegove stvarne spoznaje, univerzum njegova uma u kojem vladaju zakoni i kvanta i relativiteta. 4- D samopoimanje je metoda kojom ga na početku uvodim u mikrosvijet misli i osjećaja o njemu samome, a 4- D samomobilizacija je metoda kojom pokušavam uvjeriti pacijenta da je u stanju "uzeti sudbinu svoga tijela i pokreta u vlastite ruke" i sam "manu propria pokretom" svoje misli i osjećaje pretvoriti u umijeće svojih svakodnevnih pokreta da bi lakše i sretnije živio u makrosvijetu.
Treptaj oka je jedini realni trenutak našeg postojanja.
Znanstvenici su pri istraživanju mozga zaključili da mi sa malim zakašnjenjem svjesno spoznajemo zbivanje u trenutku. U naš mozak se, putem osjetila, svaki trenutak slijeva gigantska rijeka utisaka iz našeg tijela i iz svijeta oko nas. Mozak radi samostalno i sam odlučuje koji će od tih podataka odvojiti i pretvoriti ga u našu svijesnu spoznaju o njemu. Da bi to bolje razumjeli usporedimo tu ogromnu rijeku podataka sa slapovima Niagare i trepnimo jednom očima. Trenutak svjesne spoznaje je obuhvatio samo jednu jedinu kapljicu te ogromne vode. Ukoliko nismo uspjeli taj trenutak svjesno spoznati i doživjeti naš mozak odlučuje koliko je taj trenutak važan i u koji dio našeg pamćenja će sjećanje na tu "kapljicu vode" pohraniti. Često, zbog naše nepažnje i nekoncentriranosti, mnogi lijepi i sretni trenutci prođu neopaženi od naše svijesti.
"Dotaknimo pramen njegove kose, iskoristimo ovaj trenutak. Pokažite mi put ka ostvarenju moga sna o pokretanju bez bolova."
Da bi bila sigurna da me je pacijent doista ozbiljno shvatio i da će taj trenutak svoje odluke zadržati u sjećanju, pokušavam mu prepričati što je znanost zaključila o nama i našoj spoznaji svijeta u kojem živimo. Mi spoznajemo svijet sukladno našem mišljenju o tome kakav bi on trebao biti. Čak i naša sjećanja podliježu našim osobnim spoznajama i uvijek su kompromis između naših stavova i onog što smo proživjeli.
Kada mi pacijenti pričaju o sudaru automobila poslije kojega su počeli osjećati poteškoće u kralježnici, svaki od njih mi o tom trenutku priča onako kako on vjeruje da se nesreća dogodila. Spoznaja je uvjek subjektivan doživljaj trenutka. Svaki čovjek doživljava okolinu u kojoj živi drugačije, svatko živi u svom svijetu, misli drugačije o onome što je pravilno, a što krivo, što je istinito a što nije, što je zdravo, a što nezdravo.
Dok neki putovanje vremenom smatraju mogućim, drugi odbijaju svaki razgovor o mogućnosti ostvarenja tog vječnog ljudskog sna.
Vrijeme je rijeka bez povratka, ono nas ždere kao što je Kronos žderao svoju djecu, tvrde oni koji se ne žele upustiti u spoznaju svog vremena, oni koji tuđe vrijeme kupuju, a svoje prodaju ne razmišljajući o trenutku kao najdragocjenijem djeliću njihovih života. Nespoznavajući trenutak važnih odluka mnogi ih već sljedeći trenutak zaboravljaju, a njihovo vrijeme se doista pretvara u rijeku bez povratka. Neprepoznavši Kairosa u dolasku oni ne uspiju dotaknuti pramen njegove kose i donešene odluke nestaju iz njihova sjećanja kao kapi jutarnje rose na suncu.
U manu propria kineziterapiji je upravo taj trenutak pacijentove odluke najvažnija točka za usmjeravanje liječenja. Treptaj oka u kojem se pacijent odluči na svjesno aktivno sudjelovanje u terapiji otvara mi bezbroj mogućnosti s kojima mogu osmisliti način obrade.
Pokret je najkompliciraniji oblik razmišljanja. Na samom početku terapije m. p. kineziterapeut mora razmišljati na dva razboja, on misli za sebe i za pacijenta usmjeravjući ga ka samostalnom razmišljanju pa tako i samopoimanju i samomobilizaciji. Pri tome terapeut širi svoje znanje i sjedinjuje svoj posao sa reakcijama pacijenta i tako pretvara obradu u novu, samo njegovu osobnu tehniku.
Svaki pacijent je drugačiji i svaka poteškoća ima svoju priču. Manu propria kineziterapija je pored tehnike i vječni dijalog između mene i pacijenta s ciljem da na kraju pacijent svjestan svoga tijela i svoje ćudi bez bolova napusti ordinaciju.
Da bi to ostvarila morala sam svoje teoretsko znanje prilagođavati problemu, poteškoćama i osobnosti pacijenta da bi on na koncu doista uspio svoje sposobnosti pretvoriti u djelo svojih ruku. Takav stav zahtijeva od kineziterapeuta da sam sebe ispituje i da mjenja svoje mišljenje o tijeku terapije koji je odredio na početku obrade na osnovu dijagnoze. Kineziterapeut mora biti samokritičan, discipliniran i prilagodljiv, ali istovremeno u svakom trenutku mora znati iz kojeg razloga nešto mjenja i to mora znati objasniti pacijentu.
4- D samopoimanje je proces koji nam omogućuje spoznaju našeg šestog čula, njime budimo u sebi samoosjetilnost i samoosjećajnost. Tada smo u stanju razlikovati osjete u tijelu /udarac, ubod, opeklina/ od osjećaja u utjelovljenom umu/bol, ljubav, tuga, sreća/. Samopoimanjem ponovo oživljavamo, skoro zaboravljeni, godinama zapostavljani emocionalni um, kojim razlikujemo procese samoosjetilnosti i samoosjećajnosti, a iz njihovog sjedinjenja proizlazi naše umjeće življenja. To me navodi na razmišljanje o umjeću svakodnevnog pokreta. Naš utjelovljeni um, ta često tajnom ovijena dimenzija našeg postojanja, je most koji spaja osjete, osjećaje i tijelo u pokret. Kada uspijem pacijenta usmjeriti da krene na misaonu šetnju svojim tijelom i da se zaustavi u prostoru zglobova i pokuša osjetiti da pokret nije samo podizanje, spuštanje, isprućanje ili savijanje njegovih ruku u nogu, nego da pri pokretu u zglobu dolazi i do rotacije iz koje izrasta ritam i spiralna dinamika kojom on stvara svoju dimenziju prostor- vremena, tada sam sigurna da mogu početi uvježbavanjem 4- D samomobilizacije.
Pišem iz vlastitog iskustva i znam da koncept Manu propria kineziterapije očekuje od terapeuta trajno analitičko ocjenjivanje promjene stanja kod pacijenta prije, za vrijeme i poslije završetka obrade, ali očekuje od terapeuta i holistički način razmišljanja. To prisiljava m. p. kineziterapeuta da svjesno sudjeluje u svakom trenutku terapije i tako samom sebi onemugućuje nekritičko razmišljanje i tvrdoglavo provođenje i primjenu svog teoretskog znanja.
Čitajući ove retke mnogi terapeut će pomisliti da je takav stav neosnovan jer je teoretsko znanje osnova svakog tretmana i da je takav posao gubljenje vremena.
Gubljenje vremena? Tko svoje vrijeme štedi taj ga doista i gubi. To smo najbolje spoznali čitajući knjigu "Momo" od Michael Ende. Gospoda u sivim odjelima vladaju Mominim svijetom i nagovaraju ljude da svoje vrijeme ne troše uzalud nego da ga šparaju. Uče ih kako da svoje sekunde, minute i sate ulažu. Ali gospoda u sivim odjelima su kradljivci, oni ne uvećavaju tuđe uloženo vrijeme nego ga troše na cigare. To je Endeova alegorija na politiku kapitalizma sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ali ona nije tako izmišljena kako nam se pričinjavalo kada smo čitali knjigu ili gledali film "Momo". Danas nas takozvani "manageri vremena" pokušavaju upravo u to uvjeriti. ali "Momo" ima drugačiji kraj, gospoda u sivim odjelima moraju pobjeći iz Mominog svijeta. Stanovnici ponovo imaju vremena, dovoljno vremena da se na svom putu do posla dive izlozima punim cvijeća i da se na ulici poigraju s djecom.
"Manageri vremena" uče danas nas i naše pacijente da je vrijeme skupo i prisiljavaju nas na trgovinu njime. Manu propria kineziterapijom pokušavam pacijente uvjeriti u suprotno. Vrijeme je dimenzija koju svojim svjesnim sudjelovanjem u trenutku događanja sami sebi stvaramo. Nije istina da smo mi u stresu jer nemamo vremena, istina je da mi nemamo vremena jer smu u stresu.
Teoretsko znanje je doista osnova svih naših djelovanja, ali mi kineziterapeuti smo osuđeni na analitičko i umreženo razmišljanje, mi moramo biti prilagodljivi i spremni na ustupke zbog poteškoća koje svaki novi pacijent i svaki novi trentak u obradi donosi sa sobom.
M. p. kineziterapeut nije moderator grupne gimnastike, ne prodaje znanje pokazujući općenite vježbe za održanje snage, ne koreografira sletove u kojima sudjeluju mladi dobro trenirani ljudi. M. p. kineziterapeut je koreograf za pojedince i mora biti spreman i sposoban svaki pokret prilagoditi problemu pacijenta.
Bilo koji pokret tijela mora krenuti iz središta stabilnog zgloba. Za to preodređeni mišići, koje nazivamo stabilizatori, jedno izvjesno vrijeme svjesno korišteni, bi se trebali kasnije za to brinuti bez našeg svjesnog sudjelovanja u tome.
Centralizacija ili stabilizacija znači da mi, u bilo kojem položaju se nalazili, prvo moramo osjetiti središte našeg tijela, a onda središte zgloba iz kojeg pokret polazi. Kada smo uspjeli samopoimanjem osjetiti i spoznati prostor zgloba iz kojeg pokret polazi tada nam je puno lakše i stabilizirati željeni zglob. Ja tu metodu nazivam 4- D samostabilizacija.
4- D samomobilizacija je više od tehnike, više od fizikalnog pokreta, više od skakutanja, istezanja, napinjanja i opuštanja mišića. Četverdimenzionalna samomobilizacija, sjedinjujući u sebi različite tehnike pokreta, postaje lijek za tijelo i dušu. Svaki kineziterapeut bi trebao na sebi samome isprobati taj oblik razmišljanja i spoznavanja tijela i pokreta, svjesno spoznati geometriju svoga tijela i pokreta, spoznati, a onda i osjetiti dimenziju svoga vremena, da bi pacijenta mogao uvesti u četverodimenzionalnost istinskog postojanja.
Pacijent sa svim njegovim poteškoćama jeste i mora ostati središnja točka obrade.
Metode 4- D samopoimanje, 4- D samostabilizacija i 4- D samomobilizacija me prisiljavaju na poseban način razmišljanja i djelovanja i to od trenutka postavljanja dijagnoze, preko tijeka obrade do konačnog ostvarivanja cilja. Ja tražim od pacijenta da već ulaskom u moju ordinaciju, pri samom rukovanju, svjesno spozna taj trenutak kao početak tretmana. Prijateljski stisak ruke i osmjeh na licu govori više od stereotipnog pitanja:" Kako se danas osjećate?" To je pitanje koje ne poznaje istinski odgovor jer dovodi pacijenta u situaciju da odmah počne razmišljati o možda već prošlim bolovima.
PNF- koncept je prastara metoda u kineziterapiji, koja se na početku primjenjivala kod pacijenata s neurološkim poteškoćama. Već samo ime "proprioceptivna neuromuskularna facilitacija" nam objašnjava i njenu metodu. Specijalno razrađenim tehnikama pokreta, terapeut rasteže mišiće, dozira otpor pokretima i uvodi pacijenta u svijet njegovog šestog čula, njegove propriocepcije. Propriocepcija je osjet duboke osjetilnosti, dakle ako pacijenta naučim da svijesno spozna svoje čulo propriocepcije uvela sam ga u 4- D samopoimanje.
Ja pokušavam služeći se na početku tretmana tehnikom PNF- konzepta naučiti pacijenta da svjesno spozna međusobno djelovanje njegovih zglobova, mišića, kralježnice, mozga i njegove svjesne spoznaje trenutka u kojem postoji. Pružajući mu ruku ja ga prisiljavam da i on svoju ruku pruži k meni koristeći spiralnu dinamiku svojih mišića, da već pri rukovanju osjeti trodimenzionalnost svojih pokreta i svjesno spoznavajući trenutak dodira naših dlanova osjeti dimenziju vremena u sebi. Tada pacijent na moj stisak ruke odgovara stiskom svoje, budeći u sebi ritam potreban da bi tretman doista postao
manu propria kineziterapija. Kada se na njegovom licu pojavi osmjeh povjerenja ja sam sigurna da spreman za metode:
4- D samopoimanje, 4- D samostabilizacija i 4- D samomobilizacija.
Jednog je dana nenajavljan u moju ordinaciju došao čovjek s bjelim papirom u ruci.
"Molim vas sjednite u čekaonicu i pričekajte par minuta dok završim obradu sa pacijenticom"
Čovjek je bez riječi sjeo i zatvorio oči. Na njegovom licu se ocrtavala bol koja ga očito već dulje vrijeme muči.
Pacijent, mučen bolovima, nije više u stanju svjesno spoznati realnost svakodnevnog života. Ja se uvijek pitam što je za njega treptaj oka, a što stvarnost? Obično mi se pričinja da za pacijenta stvarnost u njezinoj punoj ljepoti uopće ne postoji, jer živi u sjećanjima na bol i projicira ih u svaki novodolazeći trenutak.
Lječnikova dijagnoza koja je pacijenta dovela u moju ordinaciju je glasila:
"Sindrom boli sustava za pokretanje još uvijek ne pronađenog i ne objašnjenog uzroka."
P.S. Primarno bolovi u prsnom košu koji kod pacijenta izazivaju strah od mogućeg srčanog infarkta. EKG je uredu.
Pozvah ga u prostor za kineziterapiju. Predamnom stoji pogureni muškarac srednjih godina. Promatram ukočeno držanje njegovog tijela i već pri prvom pogledu zaključujem da se njegov prsni koš ne pokreće. Pacijent je zbog bolova izgubio urođeni ritam disanja i počeo nesvjesno kratko udisati i još kraće izdisati. Pri prvom susretu s pacijentom ja obično upitam:
"Što vas je dovelo k meni?" ali kod ovog pacijenta sam po izrazu njegova lica shvatila da bi to pitanje bili neumjesno.
"Kako se osjećate?" postavih nerado postavljano pitanje
"Sve me boli"
"Kako se osjećate sada?"
"Boli me."
"A kako se osjećate sad?"Pacijent me nesigurno gleda i ja da bih ga umirila počnem o dimenziji vremena:
"Tek što smo spoznali stvarnost ona prelazi i prošlost. Možemo li uopće razgovarati o stvarnosti kada još nitko nije spoznao kada ona počinje i koliko uistinu traje? Zamislimo stvarnost kao točku na liniji našeg vremena koje se uvijek kreće u pravcu budućnosti i uvijek nalazi točno između prošlosti i budućnosti. Sada nam se samo od sebe postavlja drugo pitanje: Što je prošlost?
Na to pitanje je još teže odgovoriti jer ni prošlosti ni budućnost ne pripadaju nekom svjesno spoznatom i proživljenom vremenskom trenutku. Prošlost je ustvari skupina podataka koju smo s godinama pohranjivali u naše pamćenje, a njeno nastajnje je uvjetovano spoznajom trenutka u kojem trajemo. Paradoks leži u nama samima jer mi uvijek tražimo objašnjenje za sam pojam "stvarnosti", a sa objašnjenjem pojma "budućnost" imamo još više problema. Budućnost je ustvari logični nastavak onoga što je u nama ostavila prošlost i svjesno spoznati trentak nešeg trajanja u vremenu. Naša budućnost proizlazi iz kakvoće naših iskustava, i ja osjećam da su se u ovom trentku u meni sjedinile moja prošlost, sadašnjost i budućnost"
"Ne razumijem što time želite reći"
"Koliko traje najkraći trenutak ovisi o promatraču. Znanost nam tvrdi da apsolutnog vremena nema pa je po tome možda i nepotrebno razmišljati o dužini trajanja trenutka. Pođemo li od tvrdnje da se svijetlost širi najvećom brzinom, onda bi se možda moglo tvrditi da je trajanje trenutka onoliko koliko se jedan djelić svjetlosti zadržava na istom mjestu. Duljinu tog trajanja je nemoguće izmjeriti, jer nam to nedozvoljava kvantna fizika, a o zadržavanju djelića svijetlosti na jednom mjestu se tako i tako nemože ragovarati. Na koncu nam ne preostaje ništa drugo do mogućnosti da lijepe i sretne trenutke pamtimo, a ružne zaboravljamo."
"Odkako me bole leđa u mom životu nema lijepih trenutaka"
"Molim vas legnite na trbuh" predlažem pacijentu da bih mogla početi s terapijom.
"Udahnite polako i duboko."
"To boli" odgovara pacijent bez da je i pokušao udahnuti.
"Kako znate da boli?"
"Uvijek boli." tvrdi pacijent
"Što sada osjećate?"
"Ništa."
"Opišite mi to ništa."
"Nemogu, neznam."
"Gdje se nalaze moje ruke?"
"Na mojim leđima."
"Gdje na leđima?"
"Između lopatica."
"Gdje vas sada boli."
"Nigdje."
"Ovo je pravi, vaš sretni trenutak. Pokušajte ga doista iskoristiti da bi svjesno spoznali svoje tijelo i pokrete. Udahnite polako i duboko."
Iznenada pacijent slijedi moju naredbu i udiše polagano i duboko.
"Jeli vas bolilo.?"
"Nije"
"Dišite istim ritmom i pokušajte svjesno spoznati prostor vašeg prsnog koša."
"Prostor?"
"Opišite mi širinu, duljinu i dubinu vašeg prsnog koša pri udisaju."
"Prsni koš se širi."
"A kod izdisaja"
"Sužava se."
"Što je s bolovima?"
"Ne boli."
"Dotaknite Kairosov pramen kose i probajte ovaj trenutak, u kojem vas pokret nije zabolio, zadržati u vašem sjećanju."
Treptaj oka svjesne spoznaje ugode u tijelu i pri pokretu je spoznaja i četvrte dimenzije našeg trajanja u životu.
4-D samomobilizacija je tehnika koju svatko od nas sam na sebi razrađuje.
Tehnika 4- D samomobilizacije izrasta iz 4- D samopoimanja, svjesne spoznaje prostora 4- D samostabilizacijom stabiliziranih zglobova u kojima se krije zakon zlatnog reza iz kojeg proizlazi zlaćana spirala i spiralna dinamika svih pokreta koji se iz zglobova razvijaju:
4- D samopoimanje
klizanje
4- D samostabilizacija
4- D samopomanje
pomicanje
4- D samostabilizacija
4- D samopoimanje
savijanje
4- D samostabilzacija
4- D samopoimanje
ispružanje
4- D samostabilizacija
4- D samopoimanje
rotiranje
4- D samostabilizacija i
4- D samomobilizacija
"Što se događa pri udisaju u zglobovima vašeg prsnog koša?" pitam pacijenta
"Tu nema zglobova." tvrdi pacijent
"Kako si onda objašnjavate njegovo širenje i sužavanje?"
Pacijent udiše još jednom, pa još jednom koncentrirajući se na pokrete njegovog prsnog koša.
"Zglobovi se nalaze između rebara, prsne kosti i kralježaka." zaključuje pacijent i nastavlja "pri udisaju kližu međusobno podudarajući zglobni djelovi jedan preko drugoga, a prostor svakog zgloba se širi."
"Dali vas u ovom trenu nešto boli?"
"Ne boli."
"Sada se podignite u sjedeći položaj, ali nemojte zaboraviti duboko udisati i dugo i polako izdisati."
Pacijent se počeo pažljivo okretati na bok i uspravljati u sjedeći položaj.
"Vrti li vam se u glavi?"
"Da" odgovori mi pacijent zatvarajući oči
"Otvorite oči i uperite pogled u moju ruku" izgovorih, podižići ruku u visinu njegovih očiju.
"Prestalo mi se vrtjeti u glavi." njegov glas je zvučao mirnije i prvi put se na njegovom licu naslutio osmjeh.
"Znate li zašto Mujo ponese jednu praznu i jednu punu čašu vode kada krene spavati?"
"Ne znam" u njegovom glasu i pogledu se osjećalo čuđenje.
"Za slučajeve aku po noći bude žedan ili ne bude žedan." odgovorih mirno sakrivajući osmjeh na svom licu.
Trentak tišine ispuni ordinaciju. Treptaj oka u koje me je pacijent promatrao mi se pričini užasno dugačak, a onda kao erupcija davno uspavanog vulkana iz pacijenta se prolomi smijeh. Njegovo tijelo se treslo, njegov prsni koš širio i skupljao, oči se zaklile od suza.
Kada je erupcija prestala na njegovom licu je ostao osmjeh.
"Je li bolilo?"
"Što?"
"Leđa, prsni koš, lijeva ruka."
"Ništa me nije bolilo" iznenada je njegov glas izgubio monotoniju bolovima mučenog patnika.
"Sada se doista se nalazite na vratima vremena iza kojih se širi mogućnost da četverodimenzionalnom samomobilizacijom svih vaših tjelesnih struktura pokrenete proces salutogeneze u sebi."
"Što je salutogeneza?"
"Dinamički proces nastajanja i održanja zdravlja, četverodimenzionalna samomobilizacija kojom ćete sigurno uspjeti ponovo osmisliti svoj život i početi spoznavati lijepe i sretne trenutka vašeg postojanja."
Prostor zgloba, osobni prostor i vremenska koordinacija pokreta
Ritam je načelo vremena, pa su koordinirani pokreti tijela dokaz dimenzije prostor- vrijeme u kojoj trajemo, a ujedno dokazuju i povezanost desne i lijeve strane našega tijela, sjedinjenje rada polutki našega mozga. Doista sjedinjavanje kvantne teorije s teorijom relativiteta.
Koordinirani rad tjelesnih struktura je od samog početka nastajanja vrste prisutan u nama, počevši od arhaičnih refleksa do evolucijom razvijenih mogućnosti homo sapiensa da se svjesno pokreće. Naš hod je rezultat te vremenske koordiniranosti rada našega mozga, lijeva noga i desna ruka se uvijek pri koraku pokreću istovremeno.
Vremenska koordinacija pokreta, koje mi u svakodnevnom životu nismo svjesni, ostvaruje i usklađenost pokreta tijela s našim bioritmom, disanjem i otkucajima srca. Ta usklađenost se najbolje osjeća kod trčanja, plivanja ili plesanja, a najmanje pri navikom izvedenenim svakodnevnim pokretima.
Nažalost mi izvodimo svakodnevne pokrete obično zbog radnje koju obavljamo pa tako i bez svijesti o samom pokretu. To je često razlog da zaustavljamo disanje, gubimo ritam i dah, smanjujemo obim pokreta, a na taj način se smanjuje i broj poticaja koji stižu u mozak. Titranje neuroćelija jenjava, ona melodija koja poziva ćelije tijela na ples gubi snagu, a mi gubimo osjećaj za vremensku koordinaciju pokreta.
Spoznavši svoj ritam i koristeći se njim mi iz pokreta u pokret ostvarujemo vremensku koordinaciju i sudjelujemo u nastajanju našeg prostora i našeg vremena.
4- D samomobilizacija, trenutak pokreta i misaone slike
Pokret je nevidljivi most koji spaja različite položaje dijelova vašeg tijela u prostoru, ali pokret je uvijek vidljivi izraz vaših unutarnjih stanja, vaših emocija, osjećaja i namjera. Kada razmišljate o pokretu vi mislite obično na radnju koju njime obavljate ili na sport kojim se bavite, ples koji plešete, na koračanje uzbrdicom ili silaženje stepenicama.
Trenutak pokreta, onaj treptaj oka u kojem postajete svjesni svoje želje ili namjere, je izvor iz kojega izrasta energija koja vam je potrebna da ostvarite ono što ste naumili. Tada počinjete sudjelovati u nastajanju vremena potrebnog za ostvarenje cilja kojem ste krenuli.
U tom treptaju oka se uistinu skupila cijela vječnost, evolucija primata, vaš embrionalni razvoj i cijeli vaš život.
Pretvorite svoj pokret misaonom slikom u neko vama drago biće, u neki lik iz bajki ili mitova, dajte mu ime i pokušajte s njim uspostaviti dijalog. Pokret će vam tada odgovarati titrajima vaših misli, njihovim zrcaljenjem u vašim neuronima će nastajati nove misaone slike, uvijek ljepše i svrsishodnije.
Manu propria kineziterapija; propriocepcija i spoznaja prostora tijela i pokreta
Prisjetimo se Nikole Šopa, pjesnika svjetle samoće i njegovih "kućica u svemiru", njegovog razgovora s Bogom, običnim čovjekom sa šeširom i štapom, njegove molitve da mu vrati tijelo, da pokrene vodu za mlin njegovih pokreta. Pjesnik je izgubio osjetila za pokret, ali je sačuvao osjećaj kojim je lutao univerzumom i stvarao svoje trenutke svjesne spoznaje tijela u pokretu.
Slijedeći poeziju pjesnikovih misli ja moj pokret pretvaram u boginju lova. Već sama zamisao o boginji daje liku dinamiku bez ijednog čvrstog oblika na njoj. Ona dolazi i odlazi nečujno, ponekad se pojavi iznenada, a ponekad smišljeno ali nikada bez razloga. Njeno tijelo je satkano od titrajućih struna, nju ne mogu dotaknuti, ali ju mogu osjetiti.
Zatvaram oči i zamišljam boginju kako me uvodi u trenutak, a onda me nosi kroz jedan cijeli radni dan. Ništa drugo nije važno, samo pokret odjenut nevidljivim tijelom Diane. Pokret mi priča priču o danu u kojem se budim, odjevam, odlazim na posao i vraćam kući, on ostvaruje moje namjere, nadanja i želje i ja osjećam kako u meni titra pokret i ja postajem pokret. Kairos, moj sretni trenutak, one tri sekunde treptaja oka, postaje moj vjerni pratioc jer tada uistinu osjećam svoje trajanje u njemu. Osluškujem mojim unutarnjim ušima i čujem tonove struna, moja pokretačka energija ostvaruje ritam kojim me Diana budi i tušira, kuha prvu kavu, njime obavljam dnevne poslove, odmaram se, kupujem, slušam muziku, čitam knjigu i ponovo odlazim na spavanje.
Sklad Dianinog tijela se ponekad pretvara u morski val, postaje vodena spirala iz koje izvire druga spirala pa onda postaje ponovo veliki val. Moje šake i ruke potaknute njenom dinamikom ne osjećaju umor i ja lagano otvaram tubu paste za zube i bez napora perem zube, nanosim kremu na lice i šminku na oči, otvaram bocu mineralne vode, punim čašu i prinosim je ustima. Ritam me razbuđuje i usmjerava moje misli, odrađuje odabir haljine i način kako ću je odjenuti, vodi moju ruku do češlja i rasčešljava kosu, određuje dužinu kojih koraka i usklađuje ih s disanjem. Silazeći do garaže ja odjednom osjećam lakoću njenog nečujnog koraka i tada se odlučujem na hodanje do prodavaonice živežnih namirnica. Njeno tijelo me svojom spiralnom dinamikom nosi i ja imam uistinu osjećaj da pri svakom novom koraku udišući rastem, a izdahom stabiliziram tijelo za novi korak.
Nasmješeni trenutak treperi Kairosovim očima, tri sekunde, jedan treptaj, opet treptaj pa još jedan, a energija u meni raste, izvire iz dubine i ja vidim Dianu kako pruža moju ruku ka najvišoj polici u regalu, na kojoj se nalazi kava. Osjećam kao mi rasteže struk, podiže rebra i spušta lopaticu da bi moja ruka uistinu mogla dosegnuti vrh regala. Zajedno tražimo kruh, biramo voće, otvaramo i zatvaramo vrata hladionika i slažemo sve u košaricu. Dianina spiralna dinamika postaje dio mene, ona me pri svakom saginjanju ka najnižoj polici ponovo prisjeti da se moram kralježnici ponovo vratiti stabilnost da bi naša sljedeća akcija ponovo uspjela.
Koračam Dianinim lakim korakom i prisjećam se davnih vremena kada smo večeri provodili na gradskom korzu. Treptaji oka su tada bili odraz naše sreće, a trenuci su bili vječnost u koju smo vjerovali i na sebi svojstven način sudjelovali u njoj. U predvečerje smo se nalazili na početku trga koji nam se tada činio beskonačno velikim. Smijali smo se bez razloga i isto tako bez razloga bili sretni.
Pođite večeras samnom na stari korzo kojeg više nema u vašem ni u mom gradu. Nasmješimo se bogu stetnog trenutka, dotaknimo pramen njegove kose i krenimo do kraja trga, pa natrag, pa još jednom, još jednom, ponovimo to tisuću puta. Pogledajte dolaze i drugi, nadolaze i oni koji još tu nisu bili, nova lica, ali osmjesi isti, a pokreti slični. Svatko od nas u sebi nosi svog maloga boga koji ga vodi i ne dozvoljava umor, spriječava iskrivljenje kralježnice, ukočenje zgloba ili napetost mišića.
"Ruku na srce, ali uistinu se pitam, šta ova mladost večerima ovdje uporno traži. Cijelo vrijeme troše đonove i troše sate, da odu tamo i onda se vrate" govorili su naši stari iako su znali da su i oni u sličnim večerima provodili sate na promenadi.
"Što li se događa u glavam ove mladosti dok na sred korza valja u ritmu "Break dance" ili akrobatskog plesa" pitamo se mi danas i znamo da će se i oni jednoga dana isto tako iznenađeni zapitati: Zašto li ova mladost nepotrebno troši energiju?
Zaustavimo se u trenutku i doživimo svjesno onaj davno prošli treptaj oka, treptaj koji nikada nismo sasvim zaboravili.
Tu ipak nešto postoji, ipak nisu bili prazni ti naši na korzu provedeni sati. Treptaj oka je mnogima od nas promijenio život, odveo nas na drugu stranu trga, poveo u zagrljaj, osvijestio osjećaj.
Mi danas ne primjećujemo, ni svoje ni tuđe, treptaje oka. Ritam kao da je zamro u nama, pa ne osjećamo ni ritam drugih i nemožemo se sljubiti s njim. Pored nas u kolonama prolaze ljudi, trenutak do trenutka se kotrlja, a mi ne primjećujuć njihove osmjehe, hrlimo u neko novo nepoznato sutra. No, mi danas hrlimo bez srca, jer bez osjećaja za ritam ne spoznajemo sretni trenutak pokreta u sebi, pa put ispred nas postaje mukotrpan i pun uspona i padova iz kojih izlazimo siromašniji za trenutke sreće i s još jednim pokretom manje.
Koreografija naših pokreta je na gradskom korzu izrastala iz naših tek nadolazećih osjećaja. Prisjetimo se lakoće kojom smo koračali nadajući se da ćemo kod sljedeće runde ponovo sresti onaj alkemijski treptaj oka. Naše glave su lebdjele iznad vrata, a naše oči su tražile dragi osmjeh na dugoj strani trga.
Diana u meni mi govori da je to bio lov na svjesnu spoznaju, nesvjesni pokušaj proširenja horizonata u beskonačnost mladelačkog sna. To su bili osjećaji koje smo kasnije počeli svjesno pripitomljavati, smanjujući pokrete u sebi, ne osjećajući da smo tako uistinu počeli gubiti i svoje vrijeme. Mi smo se jednostavno predali vjerovanju da je vrijeme kupljivo i da ga možemo prodavati. Kairos, bog sretnog trenutka nam je okrenuo leđa i mi sada vidimo njegovo tjeme na kojem nema pramenova kose.
Personificirjamo još jednom pokret. Neka to ovaj put bude Dionis, bog dobrog raspoloženja, stvaraoc opuštenosti, ona uvijek nasmješena luda u nama koju, u svakodnevnom životu, ne spoznajemo svjesno. On, uvijek u sukobu s apolonijskom ozbiljnosti našeg misaonog uma, prvo pretvara emocije u osjećaje i dozvoljava nam da pamtimo i da se sjećamo sretnih trenutaka. Tri presudne sekunde, treptaj oka, to je naš Kairos, prepoznajmo ga i dozvolimo Dionisu da ga umnožava, utrostručava, da stvori kolonu naših sretnih trenutaka i prepustimo se opijenosti i zanosu tog našeg unutarnjeg boga.
Pokret tada postaje uistinu stvaraoc vaše sreće, organizator vaše unutarnje ravnoteže, on bdije nad vašim životom i pretvara ga u san iz kojeg u vama izrasta dionizijski osjećaj. To nije pijanstvo nego zaboravljeni zanos.
Pokret se uistinu ne vidi, on se osjeća, on pulsira i treperi povezujući sve ćelije tijela u vječni titraj, naš život. Oni duboko skriveni senzori koji nam nagovještavaju tijelo i pokret, tada uistinu stvaraju sliku tijela koja se u nanosekundama mijenja i nadopunjuje. Osluhnimo, Dionis nas poziva na naše unutarnje slavlje. To je glas koji će nas provesti kroz tamni tunel Demokritove mračne spoznaje vanjskim osjetilima i uvesti u sunčani grad naših zrcalnih neurona. Vjerujte mi samo iznutra se sanja.
Umijeće pokreta izrasta iz univerzuma našeg utjelovljenog uma, iz onog unutarnjeg izvora i sjedinjujući u sebi naše misaone slike i brzinu naših misli postaje naše umijeće. Zadnja znanstvena hipoteza nam govori da je brzina širenja naših misli jedina energija koja se širi univerzumom brže od svjetlosne energije.
Usporedimo moju formulu Umijeća pokreta, energije kojom održavamo ono najvrijednije u nama, naš život, sa Einsteinovom formulom koja je promejnila ljudsku spoznaju svijeta.
E = m x c² (E=Energie, m=Masa, c=brzina svjetlosti).
Umijeće Pokreta= misaona slika x brzina naših misli.
U.P.=ms x bnm²
Vratimo se Dionisovom slavlju koje na nas čeka u kristalnom labirintu naše svjesne spoznaje. Zrcalni neuroni su puni osmjeha naših prijašnjih stanja, samo ih treba znati prepoznati i ponovo oživiti u sebi.
"Podignimo čašu za ovaj stretni trenutak" uzvikuje Dionis i otvara naš dlan opuštajući njegove mišiće i napinjući mišće lakta i ramena.
Prinošenje čaše ustima je ritual uživanja u piću, svejedno jeli to voda, voćni sok, vino ili cognac. To je onaj treptaj oka u kojem počinjemo zadovoljavati naše unutarnje porive. Žeđ ili želja za uživanjem u piću je blizu i u isto vrijeme užasno daleko od naše svjesne spoznaje. Oni koji gase žeđ, bez svjesnog sudjelovanja u tom trenutku, ne ugase žeđ, a oni koji piju alkohol bez uživanja u tim kapljicama se vrlo brzo napiju.
U današnje vrijeme gašenje žeđi ne znači spašavanje života i zbog toga to nešto činimo nesvjesno i bez uživanja u tome. I ja sebe samu često uhvatim kako bez pravog uživanja gutam mineralnu vodu i pri tome razmišljam o sljedećem pacijentu koji će pozvoniti na vrata. Pri tome ne pomažem pacijentu, a sebi odmažem.
Pokret je stvaratelj sreće u nama, treperav, skoro neosjetljiv on pokreće titraje u našem mozgu i onda iz njega počne kapati hormon sreće i širi se tijelom kao veliki val zadovoljstva. Dionis nas uvodi u ritual svakodnevice, otvara nam vrata svijesti, uvodi nas u svijet samoosjećajnosti.
Spoznajmo taj svijet dionizijskom opuštenosti. Tada ćemo svjesno uzeti čašu vode, prinjeti je ustima i osjetiti djelić sekunde i osjećati da je taj pokret krenuo iz našeg samoosjetilnog uma. Tada žeđ, proizašla iz osjetila, prelazi u osjećaj i postaje dio nas samih. Trenutak te spoznaje, tri sekunde samoosjećajnosti i mi počinjemo sljedećih par trenutaka svjesno gutljaj po gutljaj, dionizijskom opuštenošću, osjećati kako voda ulazi naše tijelo. Osjećamo kako se mišići grla pri tome opuštaju i šire, ruka stabilizirana u ramenom zglobu pridržava čašu u prostoru ispred naših usana, a mišići jezika pomažu Dionisu da se tijek novonastajućeg osjećaja širi našim tijelom. Odjednom se u nama ponovo rađa zanos, mi razumijemo nečujni govor naših usana, jezika i grla, a tijelo nam odgovara jezikom ugode i mi spoznajemo osjećaj utaživanja žeđi.
Dionis nas poziva na slavlje i ako uistinu razumijemo njegov poziv naša ruka će pri podizanju čaše odavati poštovanje prema osjećaju koji se u nama budi, mi ćemo podignute glavu i očiju uperenih ka dalekoj zvijezdi pod kojom smo rođeni otvoriti grlo i osjećati kako tekućina klizi ka našem srcu.
Dionis u nama otvara kapije naših ćelija i širi val zadovoljstva cijelim tijelo, kapljice se pretvaraju u nektar u ono legendarno piće bogova i mi nošeni snagom tek probuđenih osjećaja spuštamo čašu na stol i spoznajemo sljedeći sretni trenutak
In vino veritas, najbanalnija sentencija koju smo naučili nas često dovodi u napast da tek pijući vino imamo hrabrosti govoriti svoju istinu i suprostaviti se nečijem mišljenju, jer tada nam se pričinja da smo nekako hrabriji. Probudimo boga vina u sebi i tada ćemo shvatiti da značenje te sentecije nije u izrečenoj istini nego u poimanju duše, pneume, esprita, spiritusa. Vino izrasta iz duše grožđa, sagorijevanjem pali u sebi novu vatru i poklanja je onima koji ga znaju cijeniti. Bog vina je dobri duh našeg istinskog postojanja.
Umijeće pokreta znači osjetiti dionizijsku opuštenost u sebi, sjedinit vatru vina sa svojom unutarnjom snagom koja onda nadjačava djelovanje alkohola i oslobađa misli na njihovom putu do drugih umova.
Isti taj Bog neka bude budan u vama kada sjedite u kancelariji i borite se sa računalom i njegovim hirovima ili kada pokušavate pacijenta osloboditi od zubobolje, kada vozeći auto počenete osjećati umor i bol u tijelu.
Neka vas slijedi u stresnim situacijama kada vam se čini da nemate vremena ni za šta, a najmanje za sebe. Dozvolite mu da bude u vama kada igrate tenis ili golf, kada na plesnom tečaju uvježbavate novi korak.
Kairos, bog tog vašeg sretnog trenutka onda bdije nad vama, uzburkava titraje u svim ćelijama tijela, oslobađa hormone sreće i vi u sljedećem trenutku ponovo predajete svoje osjećaje Dionisovoj moći koji s istim užitkom nastavlja ritual uživanja u životu.
4-D samomobilizacija nije samo metoda kojom možemo liječiti bolove, oporavljati oštećene strukture našega tijela, ona izrasta iz mudrosti naših pokreta i uistinu postaje salutogeneza, vječno nastajući proces održavanja zdravlja.
Pri obradi pokušavam objasniti pacijentu važnost tog sretnog treptaja oka. Ponekad mi to i uspije i kao da nam se Kairos nasmješio pacijent kaže:
